MESOPUST je stari narodni običaj i nema podataka u kojemu je stoljeću nastao. Podaci samo govore da su ga izmislili radnici i seljaci da uz šalu, piće i obilno jelo  zaborave svoje tegobe.  U prošlom stoljeću crkva je pokušavala zabraniti ovaj običaj govoreći da ga je vrag izmislio. Mesopust negdje smatraju najavljivačem proljeća jer dolazi krajem zime.  Taj dan je uvijek utorak. Drugi dan je pepelnica ili čista srijeda. Brojeći od tada nedjelje, sedma po redu je Uskrs. U nekim dijelovima Hrvatske mesopust nazivaju  poklade, fašnik ili karneval.  Svaki grad i mjesto u Hrvatskom primorju ima svoj način kako obavlja taj narodni običaj. Bribir se po mnogo čemu  razlikuje od susjednih mjesta u održavanju  mesopusnih običaja.    Pet nedjelja prije mesopusta Bribirci sastave "PARADU", to je otprilike 25 mladih ljudi, većinom neoženjenih. Parada ima zadatak da svaku nedjelju do mesopusta  obidje svih 15 bribirskih zaselaka i da pozdravi svaku obitelj. Paradom rukovode tri kapetana, a kapelnik "komandira" muzikom koja je sastavni dio parade. U davna  vremena muzika se sastojala od volovskog roga, mišca, zvonaca, dangubica i bubnjeva. Kasnije se pojavljuje harmonika triestinka, trube i jasno, što vise bubnjeva  da bude što bučnije. Bribirska je muzika jedna od rijetkih koja kod pozdrava, još od kraja prošlog stoljeca, svira pjesmu "Još Hrvatska ni propala" Ljudevita Gaja,  koju je uglazbio Ferdo Livadić iz Samobora.   U novije vrijeme parada se nije mogla zamisliti bez tamburaša, koji su prvi nakon zapovijedi kapelnika odsvirali četiri takta pjesme "Još Hrvatska ni propala", a zatim  bi se cijela muzika iz parade uključila uz što bučnije udaranje u bubnjeve.    Kad parada dodje pred kuću u kojoj želi pozdraviti domaćine, jedan od kapetana stane na kućni prag sa sabljom u ruci i čim glasnije uzvikne:"Ovdje smo došli  pozdravitit obitelj... sa našom malom muzikom, polak običaja i navade stare". Kapelnik tada zapovijeda muzici: "Bubanj i muzika složno udaraj!" Ukoliko je neka  obitelj u žalosti, domaćina se pozdravi bez muzike.  (“Polak običaja i navade stare”)  Sobom su obično vodili magarca natovarena praznom bačvicom za vino koje bi dobivali na dar za pozdrav. Uz to su još dobivali jaja, slaninu a u novije vrijeme i  novac. Na kraju mesopusnih nedjelja organizirali bi večeru od dobivenih jaja i slanine.  U poratnim godinama od dobivenog novca, uz ostalo što su dobili kao dar za  pozdrav, organizirala bi se bogata večera uz muziku.  Po starom običaju, u četvrtak prije mesopusta, napravi se od slame lik čovjeka "MESOPUST". Svake godine mesopust dobije novo ime po nekom smiješnom,  duhovitom ili osobito značajnom humorističnom dogadjaju u protekloj godini.   U stara vremena  u vrijeme mesopustarskih dana nije se plesalo, niti su se organizirale zabave jer slaba financijska moć i težacki poslovi nisu to dopustali. Tek  zadnji utorak nakon čitanja šentencije, išlo bi se u gostionicu i tu bi nastalo veselje i krabuljni ples. Tridesetih godina plesalo se i nedjeljom.   U novije vrijeme ne odrzavaju se samo mesopustarski običaji, vec se ovi koriste i kao atrakcija pa se kroz cijelo vrijeme organiziraju maskenbali, a zadnji dan je  prava "fešta".  Bribirci kao dobri gospodari nisu trošili dobiveni novac samo za večeru, vec su od tog novca nabavljali instrumente (trube, bubnjeve i zvonca). Važno je spomenuti i  jedan humani čin. Šezdesetih i sedamdesetih godina od novca kojeg bi dobili kod pozdrava bribirskih obitelji, odvojili bi jedan dio za uljepšavanje mjesta, a znali su  dati i financijsku pomoć socijalno ugroženim u Bribiru.  Stari pirni običaji Mladić bi se zagledao na prelu ili plesu u djevojku, i ako je to bilo na plesu, dogovarao se s njom smije li je pratiti do kuće, Ako djevoka nije dala pristanak, onda su mladići i djevojke iz dotičnog sela ili njegovi prijatelji zajedno išli do njezine kuće. Nije ovo bio jedini način upoznavanja mladića i djevojaka. Upoznavanje je znalo biti putem roditelja, a da se ranije nisu poznavali ili su se znali samo po pričanju. Mladić i djevojka znali su se upoznati i za vrijeme polodjelskih radova, a znali su se zagledati i u crkvi. U davna vremena, ako je mladić i poznavao djevojku, sve običaje i kontakte, od upoznavanja do vjenčanja vodili su isključivo roditelji. Ako bi se dopali jedno drugom, o Božiću je mladić zaigrao kolo uz djevojku koju je odabrao i onda se počelo govoriti da je to "njegova mlada". Majka budućeg mladoženje išla bi kod roditelja djevojke na dogovor o prosidbi (prosačini). U prošnju s mladoženjom obično je išao budući veliki kum, brat ili najbolji prijatelj i stari svat. Sobom bi ponijeli kuburu ili dinamit, pa kad je djevojka bila isprošena, pucali su iz kubure ili bacali zapaljeni dinamit. Taj postupak je bio znak cijelom selu, pa i šire, da je mlada isprošena. Zanimljiv je bio običaj prošnje u Bribiru koji se obavljao u davna vremena. Vrata od mladenke su bila zaključana. Prosce je predvodio starješina (STARI SVAT) i on bi pokucao na vrata. Kada bi se vrata otvorila, otac mladenke bi upitao što traze? Onda bi stari svat odgovorio da je njihov pastir (čoban) izgubio mladu janjicu pa su čuli da se kod njih nalazi. Tada bi zatražili da im se mlada ovca vrati. Mladenkina buduća SVATICA, odvajali bi jednu po jednu djevojku (znale su doći prijateljice iz sela) da bi vidjeli je li to mlada janjica koju traze. Stari svat bi odgovorio da nije to njihova janjica, onda su pokazali drugu i tako još nekoliko, dok napokon nisu pokazali onu pravu, na što bi mladoženja uzviknuo da je to ona koju traži. Tada su nastale šale, doskočice, te pogodba i tek tada bi pustili prosce u kuću. Bilo je više šaljivih načina prilikom prošnje. Da bude što veselija, domaćini su znali dovesti ispred kuće staru ženu, pa bi rekli: "Je l` to vaša janjica ku išćete?" BRANKA MARCELJA, nastavnica u mirovini nastanjena u Rijeci, ispričala mi je: "Kad su došli u prošnju k mojoj majci, nekoliko mladića je držalo u ruci jabuku. (Buduća mladenka dobila bi ranije uputu koju će jabuku uzeti). Jabuka kod mladoga znala se razlikovati po tome što bi bila umotana u papir, a znao je s jabukom biti umotan i novac" Započela bi pucnjava iz kubure i dinamita, a ljudi iz sela koji su znali da se večeras prosi djevojka iz njihovog sela rekli bi:  "Puca se, rekla j`da oće". Bio je običaj da svećenik s propovjedaonice u crkvi za vrijeme mise najavi da se žene taj ... i ta ..., te ako tko ima nešto s tim da mu to javi. Napovijed je trajala tri  nedjelje. Iza toga bi župnik zatražio da mladenci dodju u crkvu na molitvu. Ako netko nije znao moliti, morao je molitvu naučiti i doći drugi puta. Prilikom molitve  mladenci bi se ispovijedili.  Mladenci bi se dogovorili kad će ići po prstene. Obično su išli pješice u Crikvenicu preko KOTORA, a iz bližih sela preko SELACA. FRANJO KRAJAČIĆ priča: "Nije  se po prstene išlo samo u Crikvenicu, već su mladenci išli kroz VINODOL na BAKARAC, pa kroz Dragu na Sušak. Tako su moji roditelji putovali pješice na Sušak  jer prijevoznog sredstva nije bilo, niti je bilo mogućnosti to ostvariti."  U šali dodaje: "To je bila jedinstvena prilika da se prije vjenčanja maknu od pogleda svojih roditelja - da budu sami".   Prije svadbe mladoženja bi priredio (ranije roditelji) objed na koji bi doveli mladu radi upoznavanja. Nakon svih spomenutih ceremonija, slijedi dogovor o danu  vjenčanja. Dan pred svadbu, mladoženja s braćom ili prijateljima ide kod mladenke po njezino ruho - DOTU. Obično je to bila spavaća soba, a imućniji roditelji bi  dali i šivaći stroj. Kad bi obavili zakusku, vratili bi se kod mladoženje s pjesmom.  Dan svadbe oglašavao se ujutro pucnjavom i pjesmom. U stara vremena, narodni svirači došli bi kod mladoženje, a sviralo se na SOPILE ili MIŠAC, a kasnije u  harmoniku triestinku, a u novije vrijeme svatove su pratili tamburaši. Od mladoženje se išlo svirajući po velikog (DEBELOG) kuma kojeg bi dopratili do mladoženje.  Zatim bi išli po malog kuma, a tamburaši su neprestano putem svirali. Kad su dopratili kumove kod mladoga, tu bi se prikupila i ostala svaća. Od mladoženje se išlo  pod BARJAKOM i uz sviranje kod mladenke na objed. Za taj dan bilo bi sve organizirano. Na strani mladoženje najglavniji je bio starješina (STARI SVAT), a njegov  šešir bio je posebno okićen. On je uz povorku nosio vino i putem svakoga počastio. Poslije je bio na plesu glavni "komandant".   Na mladoženjinoj strani odredjen je bio i BARJAKTAR. (Koroveja)  Na mladenkinoj strani izabrane su bile SVATOVICE koje su pripremale i radile u kuhinji. Pored svatvica bile su odabrane i dvije djevojke zvane DIVICE.  Običaj je bio da nakon objeda kod mlade, sat prije nego što će se krenuti na ZAKON (Vjenčanje), divice idu u kuću mladoženje i nose PIRUN (Velika vilica), a na  pirunu pečenu plećku, naranče i sl., kao da time daju do znanja mladoženjinim roditeljima da se kod mladenke tako jede. Po povratku od mladoga, na pirun bi  stavili MERLJIN (Mrkvu) i korijen zelenog zelja, kao odgovor da se kod mladoga tako jede. Običaj je još i danas da narod izadje na cestu vidjeti mladu, pa bi se  reklo: "Brzo će mlada, zač je pirun prošal". Nakon što bi se divice vratile kući, kod mladenke, svatovi bi se digli i krenuli u grad na ZAKON. Nakon obavljenog  vjenčanja išli su svatovi u gostionicu gdje bi se zabavljali uz ples, pjesmu i piće, sve dok ne bi kumovi rekli da je dosta. Kumovi su snosili sve troškove u gostionici.  Za napomenuti je da su kumovi i mladoženja čitavo vrijeme (dan i noć) podmirivali (častili) svaću s cigaretama.  Stari svat je rukovodio plesom. Prvi ples namijenjen je mladencima, drugi kumovima, pa svatvicama i tako redom. Iz gostionice išlo se u kuću kod mladoženje. Na vratima bi mladence dočekali roditelji mladoga i onda je nastao mali ceremonijal. Mladoženjina majka držala bi u ruci čašu slatkog vina, a nevjesta bi upitala: "Majko što je u čaši?" Svekrva bi odgovorila: "U čaši je ljubav, med i ..." Još jedan stari običaj. Kad se išlo mladoženjinoj kući, njegova bi rodbina i dobri susjedi zaustavili svaću i počastili ih pićem. Ako je mlada bila iz drugog sela ili općine, a isto tako ako bi bila udovica, onda bi seljani postavili PRANJGU (Rampu), da se povorka zaustavi i tu se takodjer častilo pićem. Nakon ceremonijala svatovi bi bili pušteni u kuću i nastavili bi s veseljem, jelom i pićem do drugog dana. Kada se išlo iz gostionice k mladomu, orila se pjesma: "Peljamo ti rožice, bora zelenoga, za tri dana vraga velikoga".   Poslije obavljenog pira, prve nedjelje, svekrva je mladenku vodila u crkvu na KANTANU MAŠU (Misu) i pokazala joj mjesto u crkvi gdje se ona do sada molila, a  gdje će u buduće mladenka moliti.  Isto tako , prve nedjelje poslije vjenčanja, kod mladoženje bi se priredio MALI PIR - STOV-, na kojeg se pozivalo užu rodbinu i kumove na svečani objed.  Kako smo već spomenuli, krajem prošlog stoljeća u Bribiru i bribirskim selima živjelo je preko 4300 ljudi, pa je znalo nekad biti nekoliko vjenčanja u istom danu.  Prepričali i zapisali: JOSIP DIKA iz Podgora, FRANJO JURČIĆ iz Kosavina  Paun pase, trava raste Pjesma "Paun pase, trava raste" pjevala se u kolu koje se obično plesalo u svatovima. Djevojke i mladići bi se poredali u kolo i dogovorili se koji će par prvi igrati u sredini. Dok traje pjesma, stalno se pleše kolo običnim korakom, bez figurativnih pokreta, a i par u sredini lagano pleše. Igrajući, taj par bi se dogovorio koji će par drugi biti izabran za daljnje igranje. Mladić izabere djevojku i kad pjesma završi riječima: "Ljubi, ljubi, ne dangubi, ispali ti zubi", ode kod izabrane djevojke u kolu i poljubi je, a djevojka poljubi mladića kojeg je izabrala. Tako izabrani par dolazi na sredinu kola, a prijašnji ostane u kolu. Novi par isto čini i izabere drugi par i tako redom. Znalo se ljepšu djevojku, a i mladića, više puta izabrati za sredinu kola. Evo još jedna pojedinost, zbog koje je ponekad igranje bilo veselije. Nisu uvijek sve djevojke i mladići igrali kolo "Paun pase....", već bi oni sramežljivi ostali sjediti s ostalim svatovima. Par koji je igrao u sredini kola, znao je izabrati par koji nije bio u kolu, pa bi djevojku i mladića (ili samo jednog) izabrali izvan kola, a plesači u kolu pozdravili bi ih pljeskom uz veselo pjevanje "Paun pase..." Igrajući ovo kolo uz pjesmu, mladež se zabavljala jer su se mnoge simpatije znale poljubiti, a da možda nisu imale druge prilike.  Ispričali supružnici: KATE i RUDE POŽARIĆ  Sopile - velika i mala Vidulice ili duplice Detaljan opis bribirske nošnje (klikni na sliku) Kolovrat i princip rada