Bribirska stranica namijenjena je svim bribircima i prijateljima Bribira, a posebno onima koji su daleko od rodnoga kraja, i kojih ima na gotovo  svim kontinentima. Neka ove stranice budu poticaj mladima u shvaćanju neprocijenjive vrijednosti kulture i običaja Vinodolskog kraja, a  pogotovo našega Bribira! Posjedujete li informacije za koje smatrate da bi trebale biti objavljene, i koje bi pridonijele ostvarivanju još ljepše  Bribirske stranice, nemojte ih čuvati za sebe, već ih podijelite sa onima koji su daleko od Bribira, i kojih raduje svaka vijest u vezi našeg kraja.  Informacije šaljite na mail adresu koja se nalazi u rubrici Kontakt.  Sadašnji izgled bribirske kule Izgled kule do 2005. godine U cijeloj Vinodolskoj dolini uzgajaju se SMOKVE, TREŠNJE i GROŽĐE no najukusnije su naravno bribirske. Vrlo često pojavljuje se i DUD ili MURVA, i to bijela ili crvena. (črna)  Vinodolska je dolina od pamtivijeka poznata po vinovoj lozi, koja se posljednjih godina vraća u Vinodol. Nadalje važno je spomenuti da u Bribiru postoje dvije autohotne sorte smokava, po kojima su  i Bribir, Tribalj ali i čitava Vinodolska dolina postali vrlo poznati. Grb Bribira Crkva SV. Petra i Pavla Mesopustari Teško se´j dilila Bribirski Kaštel, postojao je još od 12. stoljeća kao srednjovjekovna gradina. Od 13. stoljeća Kaštel je u posjedu Krčkih knezova Frankopana, a od 16 stoljeća drže ga grofovi Zrinski. Stara bribirska kula, jedina je građevina ostala donekle sačuvana iz tih davnih vremena, jer su u 19. stoljeću porušeni svi ostali gradski bedemi i kule.Godine 2005./06. kula je  obnovljena, a investicija za tu obnovu koštala je županiju oko 1,7 milijuna kuna. Obnova je bila povjerena tvrtki “Građeving-Ri” iz Hreljina.Većina bribirskog stanovništva, regije, ali i šire,  nezadovoljna je današnjim izgledom bribirske kule. “Između neba i mora, u dolini boje nade, spi moj Bribir, spokojan i tih.  Sunce razlijeva crvenu svjetlost sivim i raspuklim stijenama, škrapama,   zemljom koja čeka kišu, umorna i žedna...  Glas sa zvonika i drhtava pjesma crvčka, sunce žeže podne  pada mir, tišina se čuje.. Brojim sve svoje nade, utkane u ovaj tvrdi kamen,   sve suze pale na usahli grozd, godine zapisane u kršu, dok nebo ljubi  zemlju svom svojom modrinom.  I kad me bol Tvoj peče, i kad me osmjeh budi, jednako Te volim.   Svaki put zadrhtim kad Ti šapnem ime, stari grade moj, moj dragi Bribire...”